Upravo ovakove zakonske odredbe su glavni pokretač bespravne gradnje u ZOP-u (pojasu od 1.000 m od obale). Nemajući izbora, domaće stanovništvo je bespravnom izgradnjom u tom pojasu, osobito na otocima, osiguravalo svoju egzistenciju, kad mu to već država nije omogućila. Ali šteta pričinjena bespravnom gradnjom još uvijek je manja od štete koju bi uzrokovala gradnja višeetažnih mega hotela i “vila”. “Betonizacija” dijela obale Španjolske i dijela Floride se upravo i dogodila zbog vladajuće politike planskog dopuštanja gradnje višeetažnih mega hotela i apartmanskih naselja. Uredba, a kasnije i važeći Zakon, iako su inicijalno imale cilj planirane zaštite prostora, stvorili su mehanizme kojim se krenulo upravo u tom, iz više razloga pogrešnom, i po domaće stanovništvo, pogubnom smjeru.
Nije sporno da je ZOP dobar i od interesa za Državu, i da se u tom prostoru treba odvijati ne samo poljoprivredna djelatnost, koja se tu odvijala od davnina i uz ribarstvo prehranjivala obalno i otočno stanovništvo, već i turistička i ugostiteljska djelatnost, ali zasigurno ne samo kroz velike hotele i hotelska naselja, kako je to sada propisano, a svakako ne na način da se domaće stanovništvo kao sitni vlasnici zemljišta apsolutno, potpuno i zauvijek isključe iz tog najvrijednijeg obalnog pojasa od 1.000 m od obale, kako bi u tom pojasu zemljišta “stolovao” i gospodario krupni ili strani kapital na njihovoj djedovini. A to su upravo Uredba, i važeći Zakon, ustrojili!
Potrebno je u ZOP-u, uz izgradnju velikih hotela i hotelskih naselja, omogućiti i sitnim vlasnicima zemljišta izgradnju obiteljskih hotela, pansiona i sl., kako bi od tih djelatnosti živjeli i zarađivali te ostajali na otocima; obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i poljoprivrednicima omogućiti izgradnju objekata i u funkciji pružanja ugostiteljskih i turističkih usluga u seljačkom domaćinstvu i sl., te poljoprivrednicima omogućiti izgradnju i/ili malih gospodarskih objekata za potrebe poljoprivrede, dakle, jednom rječju, omogućiti život, a ne zaustaviti ga. Mnogi poljoprivredni objekti, koji svakako ne smiju biti propisani u maksimalnoj površini od na 30 m2, mogu imati i dvostruku svrhu, kako u poljoprivredi, tako i u turizmu. Po uzoru na Toskanu u Italiji, Provansu u Francuskoj, mnogim dijelovima Švicarske, ili Napa Valley u Kaliforniji gdje su razvijeni oblici posebnog turizma u kojem se poljoprivredno stanovništvo za vrijeme turističke sezone bavi turizmom kao dodatnim zanimanjem te se dio kuće prenamjenjuje u mali pansion. Tako se dobije maksimalna korist i od poljoprivrede i od turizma koji su povezani jer se plodovi poljoprivrede neposredno prodaju za potrebe turizma. Ovaj model je znatno unosniji i razrađen kao vrhunski oblik turizma u spomenutim predjelima te je daleko unosniji i profitabilniji od današnjeg “zimmer frei” ili “AirBnB” sustava koji više ruše ugled Hrvatske nego što joj pomažu. Za sve ovo postići, trebalo bi naravno, propisati uvjete: minimalna veličine parcele, izgrađenost parcele, visinaobjekta, udaljenost od susjednih međa, iskoristivost parcele, ozelenjivanje parcele i dr., ali ne tako restriktivne da bi bili neostvarivi.
Uostalom, potrebno je učiti i od naših predaka koji su znali po mjeri čovjeka i prirode omogućiti gospodarske aktivnosti uz more a istovremeno očuvati suživot s prirodom. Zar obala ne bi mogla biti idilična rivijera obiteljskih hotela, pansiona, vila, vikendica i sl. uz prateće hortikulturno oblikovanje kao u Opatiji i okolici, od kojih djelatnosti bi domaće stanovništvo živjelo i zarađivalo, te stanovalo u estetskom i očuvanom prirodnom okruženju. A to je zadatak države, da im to omogući, donošenjem zakona koji uvažavaju njihove stvarne životne potrebe, tradiciju, kulturnu baštinu i održivi razvoj.