Ante Tresić Pavičić

15.05.1987

Ocjene, kojima su bile popraćene moje putopisne crtice po Lici i Krbavi (Časopis Hrvatska 1897), a osobiti opis Plitvičkih jezera, pak putovanja po Bosni i Hercegovini ( Zagreb, 1897) osokoliše me da nastavim putovanja po lijepoj našoj domovini, i da istaknem perom, što bolje mogu, njezine krasote. Ta kad je tako lijepa, tako slavna, kad je napokon naša majka, od koje je sastavljeno ovo naše tijelo i naše kosti; kad je krv, koja teče kroz naše žile, mlijeko kojim nas je ona zadojila; kad je naša mašta dijete njezinih krasotač kad nam je ona svojim likom, svojom prirodom zadahnula narav te i samu neumrlu dušu, – ma da joj i nije izvor u njoj, nego u nepresušnom vrutku božanstva – silama svoje utrobe svoga jutarnjeg i sutonskog zraka na svoj naćin preoblićila i pokćerila; bila bi nezahvalnost ne vidjeti sve njezine ljepote, ne upoznati sve njezine ćare, mjesto da se skitamo kao kopilani bez majke, po tuđim zemljama diveći se tuđoj majci, od tuđe majke proseći mrvicu estetićnoga užitka. Imamo bogatu divna otadžbinu, ali je ne poznajemo, pa kako ćemo da ju tuđinci upoznadu? Na našu vječnu sramotu događa se da tuđinci dođu u našu domovinu, pak otkriju i proglase svijetom one ljepote, koje mi sami ne znadosmo svijetu najaviti. Ima li šta ljepšega na svijetu od Biševske špilje? Teško da imade, a ipak, premda su mnogi naši ljudi za nju znali, trebalo je da dođe među nas Nijemac i da se proglasi svijetom kao prvi obretnik toga ćudovišta prirode. Bilo bi već jednom vrijeme da posvetimo veću pažnju ljepotama naše domovine, i mjesto da se potucamo po tuđim krajevima, da bar prije upoznamo svoju kuću, da ne budemo u kući svojoj tuđinci.

Ova sveta ljubav prama otađbini pak priznanja koja stekoše moji dojakošnji putopisi, ponukaše me da nastavim putovanja i opisivanja, ne bih li na taj način uznijetio malo otačbeničke vatre, koja je žalibože u mnogim srcima zapretana pepelom svojeljublja, neznanja i glupoga udivljenja prema onome što je tuđe; a što je najgore još i pepelom stida zbog onoga što je naše i što bi moralo biti naš najveći ponos.

Jedna od najljepših blagodjeti kojom je Bog htio obdariti narod, to je naše prekrasno Jadransko more, koje zaljeva i plače našu otadžbinu sa zapadne strane. Jadransko je more naša najveća sreća, naš najljepši ures, naše najveće bogatstvo, naše trgovište otvoreno sa tisuću luka i lučica i nezidanih cesta, koje vode u sve luke svijeta. Po Jadranskom moru mi smo na jednom od najljepših položaja čitavoga svijeta, i zato nije čudo da se mnogi narodi lakome za njim, kao što se je i u davnini zbivalo. A što je glavno i zašto mi moramo najviše ljubiti Jadransko more, to je da je ono najjači bedem naše slobode, bez koje bi nas u tužnim današnjim okolnostima nestalo sa površine svijeta, da se raznarodimo i utopimo u valovju tuđinštine, koja nas sa sviju strana bije. Jadransko je more luć naše prosvjete, iz njegovih valova, sa njegovih otoka,  iz njegova primorja, kao da se uzdiže razum  i ponos hrvatski, kao da se diže plamen rodoljublja, koji razgrijeva i bodri i našu zagorsku  braću, više od nas na udarcu valovlja i tuđinštine, obamrlu i zavijenu snijegom nehajstva.  Na Jadranskom je moru sva naša sila, na njemu sva naša budućnost, možda slavna, kao što je bila prošlost za vrijeme kralja Tomislava, kada je po njem plovilo dvjesta hrvatskih ratnih brodova.

Ove godine bijah odabrao, Jadransko more za moje putovanje i proučavanje i u tu svrhu bio mi je stavio moj plemeniti kum, kapetan Niko Duboković, na raspolaganje svoj krasni yacht-koattre „Micu”. Njegov sin Franjo i ja bijasmo napravili u Zagrebu plan, kako bismo naše more ovoga ljeta proputovali po svim zakutcima a ja ga usput opisao. Vođa na moru bio bi nam moj desni prijatelj i drug od djetinjstva kapetan Kuzma Gamulin Vinkov, koji se je s morem kao pobratio i pozna ga kao rođena brata. Odlučisnio putovati po obalama istočne i zapadne strane najmanje mjesec dana, proučiti cijeli jadranski arhipelag, opisati ribarenje i trgovinu, a što je glavno sve boje mora, sve njegove ljepote od pomika zore, do sutonskih maglica, od trepeta večernjice do istoka Danice, opisati ga u „maini“ i u valovju raznih vjetrova, u oluji i u svima nepogodama božijeg vremena. Nu čovjek snuje a udes odlučuje, pa se i nama dogodilo da nijesmo mogli izvesti sve što zamislismo, jer se je putovanje Frana zbog važnih poslova njegove kuće, tako dobro poznate u trgovačkom svijetu, protegnulo za čitav mjesec dana, i tako je prošlo lijepo ljetnje vrijeme, kada duvaju maštrali (smorac) i ini desni vjetrovi; a ja mjesto da se nauživam plandujući i ljuljajući se po ljuljavome moru, moradoh pritegnuti na noge žalosni koturn, da opjevam jedno tužno, ali slavno doba naše povjesti. Mjesto mjesec dana, ne mogosmo ostati više od trinaest, jer nas prisiliše ružna vremena i važni poslovi zavinuti argutlu i krenuti natrag put Jelse.

S toga razloga bojim se, da ovo moje putovanje ne će biti onako zanimljivo, kao ona prva; da ne ću imati onakih opisa, kao što su opis jela na Kapeli, Plitvičkim jezerima, Sane, Vrbasa, pada Plive, Neretve i Biagaja, dočim sam se nadao da ću sve to moći natkriliti opisima čarobna mora. Nu i ako nijesam imao sreće da ga se ovaj put potpuno nauživam, ja sam ga se već dosta nauživao, te su mi poznati malne svi njegovi neodoljivi čari.  

Promišljao sam, je li vrijedno opisivati putovanje bez velikih događaja; hoće li zanimati općinstvo, što sam ja sa dva moja prijatelja kroz nekoliko dana, na nestalnoj površini doživio, što sam mislio daleko od buke svijeta na mjesečini, ili u šumu vlažnoga juga, pa sam se više puta skoro odlučio da ništa ne pišem. Nu kada pomislih na sve ono što se danas u našim novinama štampa, i što se čita, da se ubije dosada vremena; kada pomislih na neke žalosne putopise, koji stekoše pohvale,  valjda u istinu zabaviše nečije moždane, kojima ne treba odveć birane hrane, koji možda ne bi ni mogli oóutiti slatkoću tankih maglastih boja uzvišene poezije, ni razumjeti ono čuvstvo udivljenja s neizmjerno tajinstvene ljepote i velebnosti prirode; kada napokon pomislih na siromašne pripovijesti i romane, kojima se pune naši belestritični listovi, gdje nema skoro nikada ništa nova, što nam ne otkrivaju ni kakovu nepoznatu stranicu ljudske duše, nikakovu lijepu sliku iz prirode, koji nemaju nikakova cilja, ne raspravljaju nikakovo pitanje ljudskoga društva, ne otkrivaju nikakovo novo tankoćutno čuvstvo, te bismo mogli obogatiti naše zasićeno srce i pružiti mu novi užitak; gdje se uvijek pripovijeda isto te isto, baveći se sitnim, običnim, dosadniin tipovima bijednoga ljudskoga društva; tada se ipak odlučih da opišem ono putovanje; — uvjeren, da ako i ne bude majstorsko djelo, ipak će biti zanimivije od onih jadnih plitkih pripovjetčica, ipak će biti zanimivije čitati o divnoj prirodi ogrnutoj velebmom mantijom stomanjastoga, plodnoga mora i pokrivenoj plaštom proćesmanim zlatnim zvijezdama i obasjanim okom mijeseca, nego o kržljavim tipovima gradskoga truloga društva, o histeričnim djevojkama, o propalim aristokratčićima, i o sušičavim činovnicima. Svakako nekoliko bajnih slika sa mora vrijedi bar koliko i umišljeni uzdasi i suze običnih ljudskih crvića, koji će iščeznuti kao i svi ostali, bez traga, bez glasa, doćini ljepota prirode na moru ne će ugasnuti ni onda, kada više na njem ne budu plovile lađe, nit bude oka, koje će im se diviti. Ako dakle imade ljudi, koji se naslađuju onakovim stvarima, moguće da će biti i takovih, koji ne mogući sami pasti svoje oko po ljepoti mora, tražiće ju na svim stranicama: a uzmognem li tima i samu sjenu morskih ljepota prikazati, postignuću više nego što sam se nadao.

Osim toga cilj je ovog putopisa da pobudl želju za morem; da, kad se već ljudi zabavljaju raznim športovima, pokušaju zabavljati se i ovim, koji mi se čini najljepšim od svih. U nas imade mnogo bogataša, pa troše novce na onaj i na ovaj šport, ali žalibože yachtova vidi se vrlo malo na jadranskim obalama, dočim su strane njima poplavljene. Svi mi se ini športovi prama ovome čine monotonima, jer je more tako bogato svim mogućim slikama i zabavama, da nas može kroz nekoliko dana iznenađivati i zabavljati, više nego svi ostali skupa. Kako sam čeznuo zadnjih dana moga boravka u gradskoj buci da otiđem, da pobjegnem iz onoga zadušnoga zraka, u kojem se is parivaju sve mefitične zapahe društvenih laži i himba, gdje mi se je činilo da će me zadiišiti zloća, puzavost, kukavnost, licemjerstvo, zavist, mržnja raznih gramzioca časti, moći i tašte slave; jedva sam čekao da dođem na riječke visoćine, pa da mi kroz prosjekline klisura zasine plavo, slobodno more! Ginuo sam za njim, kao čovjek, koji se nakon mnogo i mnogo godina vraća u domovinu, u slatki mir rodnoga mjestanca. Uživao sam na pomisao, da do malo dana ne ću vidjeti odurno lice ovog ili onog umšljenog učenjaka, ovog ili onog genijalnog spisatelja, političara bez kojega bi domovina propala, filologa koji se drži, kao da je Platon prama njemu patuljak, pjesnika, koji hini čuvstva neosjećena, tog niskog haruspeksa, koji se smiješi ludosti svijeta pri čaši vina, zasluženoj skovanim stihovima. Oh, ne vidjeti za nekoliko vremena tih lica, koja mi svakidanjom pojavom muče dušu, nego gledati plavetno široko more, i oblake na njegovom obzorju i vesele dupine po površini, oh koja sreća! Dođe napokon svakomu ono tužno doba, kada shvati ljepotu i istinu onog na prvi mah odurnog Horacijevog stiha: „Odi proianum vulgus et arceol“ (I hate the unholy crowd and keep them away—Mrzim bezbožnu rulju i držim ih podalje.) A od te svjetine, od one jadne rulje, koja se bori za komad kruha, za praporac, za prijateljstvo ovoga ili onoga mogućnika, od blijedih gramzioca, gdje ljepšeg, gdje sigurnijeg zaklona od tebe, mila pučino morska?! Ako te ja ne vidim svake godine, o milo lice mora, spopane me neko čuvstvo ćeznutljivosti, koje postane nujnošću, lotinjom duha, tugom, a napokon se pretvori u groznicu, u pravu tjelesnu bolest, kojoj nema lijeka, osim na tvojem valovlju. To je i bilo razlogom što sam i prije vremena okrenuo Zagrebu leđa. (Nastaviće se.)