Diskriminacija priobalnog stanovništva

U prostoru ZOP-a (u pojasu od 1.000 m od obale) Uredbom, a kasnije i odredbom članka 71. Zakona, u stvari je zabranjena gradnja domaćem stanovništvu, sitnim domaćim vlasnicima zemljišta, pa čak i poljoprivrednicima za gospodarske objekte, a dopuštena je gradnja samo u turističkim zonama T1 i T2 iz članka 71. Zakona i to objekata hotelskog tipa i vila koje može izgraditi samo krupni ili strani kapital. Na taj način se sitnim domaćim vlasnicima, zemljište kao negrađevinsko obezvrijedilo i prisililo ih se, i još se, dok su te odredbe na snazi, prisiljava, na prodaju krupnom kapitalu što većih kompleksa tog zemljišta koje je bilo u vlasništvu njihovih obitelji i predaka od davnina. Tako je na umjetan način, poljoprivredno zemljište pretvoreno u turističko zemljište za prodaju krupnom kapitalu po jeftinoj cijeni ili u bescjenje, na štetu, te dugoročno i trajno siromaštvo ili čak iseljenje domaćeg stanovništva. Ova, Uredbom, a kasnije i Zakonom omogućena otimačina zemlje domaćem stanovništvu u korist bogaćenja krupnog kapitala je dalekosežna za njihov opstanak, posebno na otocima i priobalju. Tu nema prostora za gradnju obiteljskih hotela, pansiona, pružanja ugostiteljskih usluga u seljačkom (poljoprivrednom) domaćinstvu i sl. usluga, kako bi sitni domaći vlasnik zemljišta, uz potporu države sam osigurao sebi i svojoj obitelji opstanak i radno mjesto, osobito na otocima, kako bi skupa sa svojom obitelji nastavio, kao što je to bilo od davnina, živjeti na svojoj zemlji, raditi na njoj i zarađivati od nje. Naprotiv, domaće stanovništvo tako je osuđeno ili za iseljavanje, ili za rad kao nisko-plaćeno samo sezonsko pomoćno osoblje u hotelima i vilama krupnog kapitala, za konobare, kuhare, spremačice, sobarice, vrtlare, i sl. U toj funkciji “otimanja” tog najvrijednijeg zemljišta domaćem stanovništvu, je i odredba stavka 2. podstavka 3. članka 51. Zakona, koja, eto “velikodušno”, ipak dopušta izgradnju u ZOP-u i to građevine za potrebe prijavljenog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i pružanja ugostiteljskih i turističkih usluga u seljačkom domaćinstvu i sl., u površini do 400 m2 bruto u visini prizemlja (P) i najveće visine do 5 m i/ili potpuno ukopan podrum (Po) do 1.000 m2 bruto površine ali im postavlja restriktivne uvjete da to domaćinstvo ima u vlasništvu najmanje 3 ha. Znači, da poljoprivrednik na otocima i priobalju, da bi, uz svoju poljoprivrednu djelatnost mogao pružati i ugostiteljske i turističke usluge i time poboljšati svoj obiteljski financijski proračun mora imati najmanje 3 h ili 30.000 m2 zemljišta u svom vlasništvu što otprilike odgovara cjelokupnoj površini Dioklecijanove palaće u kojoj je danas smještena gotovo cijela stara jezgra Splita! Malo koji poljoprivrednik na otocima i priobalju može udovoljiti ovom rigoroznom uvjetu. Pitanje je postoji li uopće i jedna privatna parcela veličine Dioklecijanove palaće na našim otocima? Tako na primjer pretragom za poljoprivrednim zemljištem većim od 3 ha na popularnoj tražilici Njuškalo.hr u Splitsko-dalmatinskoj županiji u vrijeme pisanja ovog članka nađeno je  samo 64 zemljišta veća od 3 ha većina koji nisu uz more i to: u Dubrovačko-neretvanskoj županiji samo 17, Šibensko-kninskoj županiji  17, Zadarskoj županiji 26, itd. Ovaj, zakonom propisani uvjet u stvari  “pomaže” krupnom kapitalu da “otme” u bescjenje svo zemljište u vlasništvu poljoprivrednika, domaćih vlasnika koje je u površini manjoj od 30.000 m2, a takvi su u pretežnom dijelu jer su se parcele nasljeđem cijepale od generacije do generacije.

Koliko je apsurdan taj uvjet o površini od 30.000 m2 za izgradnju građevine pojedinog poljoprivrednog domaćinstva ukazuje i odredba stavka 4. istog članka 51. toga Zakona koja omogućuje da se prostornim planom županije izvan naselja može odrediti veći broj izdvojenih građevinskih područja kao prostornih cjelina jedinstvenog urbanističkog koncepta, tako da pojedina cjelina ima površinu samo do 15 ha. Dakle, za izgradnju cjelokupne prostorne cjeline s  mnoštvom objekata, zakonski se traži samo do 15 ha, što znači da može biti i ispod 3 ha, a jednom poljoprivredniku koji živi od zemlje, radi i zarađuje od nje, za objekat do 400 m2 u visini prizemlja (P) traži se najmanje 3 ha! Postavlja se i pitanje zašto ukopani podrumski prostor smije imati maksimalnu površinu do 1.000 m2 bruto? Odavno je poznato da su vinski podrumi ukopani ispod zemlje ili u špiljama kao što je danas popularno u poznatoj vinskoj dolini Napa Valley u Kaliforniji. Nadalje, postavlja se i pitanje zašto je ograničenje u visini prizemlja (P)  do najviše 5 m visine? Zar ne bi bilo prikladnije odrediti visinu napr. na dvije etaže, prizemlje i kat? Dvije etaže smanjuju tlocrt zahvata i ostavljaju veću površinu za poljoprivredu i ostale aktivnosti.

Pri tome valja posebno ukazati i da opći okvir za zabranu ili restriktivnu gradnju u pojasu od 1.000 m od (morske) obale, nije dovoljno razrađen u odnosu na različite karakteristike obalnog područja duž razvijene hrvatske obale i otoka, jer stavlja u još teži i neravnopravniji položaj domaće stanovništvo nastanjeno uz Velebit, Biokovo, južne strane otoka Brača, Šolte, Visa, Čiova, itd. ili drugi brdoviti teren koji se strmo spušta u more, od onog nastanjenog na nizinskom području uz more kao napr. Ravni Kotari, Starogradsko polje na otoku Hvaru, ili Konavlje. U mnogim slucajevima strmog pustanja terena u more gotovo vertikalnim hridinama kao na Dugom Otoku ili splitskom Sustipanu, relativno ravan teren prije strmine ili pokosa, s more nije uopce vidljiv prolazniku koji gleda s mora ka kopnu.

Stvoren je zakon na razini države koji je poistovjetio planinske i nizinske prostore, poljoprivredno i nepoljoprivredno zemljište te praktički unio sveopću zabranu gradnje u svim područjima 1.000 m od mora koja nisu obuhvaćena prostornim planovima a, u to doba, to je bila većina hrvatskih manjih gradića i mjesta uzduž obale i na otocima. S ovom jednom odredbom, uništena je budućnost stanovnika gradova i mjesta uz more  na otocima i uz obalu. Praktički ova odredba je postala zakonska odredba da se pomalo, ali planski, otme obala od starosjeditelja za male novce i prenese u vlasništvo krupnog kapitala. U tom procesu je uništeno lokalno gospodarstvo, ugašena su radna mjesta te ubrzano iseljavanje stanovništva. Umjesto da je poticana kontrolirana gradnja, buknula je divlja ili bespravna gradnja kao jedini izlaz za opstanak domaćeg stanovništva. Da je nekim slučajem sličan zakon postojao od rođenja Krista, danas ne bi postojao ni jedan grad ili mjesto  u priobalnom području, niti bi Dioklecijan mogao napraviti svoju palaću, ne bi postojao ni jedan kulturni spomenik radi kojih turisti danas dolaze u Hrvatsku. A ipak, većina bi se složila da arhitektura uz obalu do početka Drugog svjetskog rata nije uništila obalu već ju je ukrasila i napravila ljepšom, a niz gradova i mjesta uzduž obale su kao kulturno nasljeđe pod zaštitom UNESCO-a.

U istoj funkciji “otimanja” tog najvrijednijeg zemljišta domaćem stanovništvu, je i daljnja odredba stavka 2. podstavka 2. članka 51. Zakona prema kojoj poljoprivrednik na otocima, u ZOP-u ne može izgraditi na svom poljoprivrednom zemljištu niti građevinu za vlastite gospodarske potrebe do 30 m bruto površine već je može izgraditi samo izvan ZOP-a ali i to samo pod uvjetom da mu je poljoprivredno zemljište udaljeno od mora više od 1.000 m apovršina parcele mora biti veća od  1.000 m2. Nije upitno da su poljoprivreda i ribarstvo u priobalju othranili generacije, i tragovi tih gospodarskih djelatnosti i objekata na tim zemljištima dio su naše kulturne baštine koje u urbanim malim gradićima, mjestima i zaseocima  zaštićujemo zakonima kao nešto unikatno i izvorno dok na samim rubovima tih istih naselja takovo isto graditeljstvo zabranjujemo te promoviramo nešto sasvim suprotno i u neskladu sa izvornim stilom gradnje. No, ono što je bilo dopušteno vijekovima, i prenosilo se s generacije na generaciju kao prepoznatu tradiciju koja male gospodarske objekte prirodno povezuje s obrađenim tlom, to se sada prekida i, najprije Uredbom a kasnije Zakonom, zabranjuje. Život je umjetno stao! Ali stvarno nije. I taj raskorak, uzrok je svakoj, a zasigurno i budućoj bespravnoj gradnji. Interesantno je da se većina baš te stare arhitekture zaštitila raznolikim zakonima kao “kulturna dobra” sprječavajući tako starosjeditelje da naprave bilo kakove preinake na njihovim nasljeđenim obiteljskim imanjima dok se istovremeno sporo ili nikako ne donose prostorni planovi koji bi omogućili održivu rekonstrukciju tih objekata primjerenu za osiguravanje uvjeta života primjerenih 21. stoljeću.   

Navedenim zakonskim odredbama stavka 2. podstavka 2. i 3. članka 51. Zakona  poljoprivredna domaćinstva na otocima i priobalju stavljena su u neravnopravan položaj u odnosu na ostala poljoprivredna domaćinstva u zemlji, što je protivno odredbi članka  14. Ustava koja propisuje da su svi pred zakonom jednaki te odredbi članka 49. Ustava prema kojoj je država dužna poticati gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i briniti se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva, što je ovdje izostalo.

Na opisani način, utrt je put „otimanja“ najvrijednijeg zemljišta u ZOP-u od domaćeg stanovništva i njihovog trajnog osiromašenja u korist bogaćenja krupnog kapitala.